“Škola Evrope”, mart 2022. /2


Časopis mart 2022_2

“Škola Evrope”, mart 2022. /2

„Scuola d’Europa“, marzo 2022. /2 simbol za link

EVROPSKA GODINA MLADIH 

ČASOPIS „ŠKOLA EVROPE“

EVROPSKO UDRUŽENJE NASTAVNIKA

 

PROF. PATRICIO BIJANKI, MINISTAR PROSVETE ITALIJE

 

Smatram da je važan izbor Evropske komisije da 2022. godinu posveti Našoj omladini, generacijama koje su deo ne samo naše budućnosti, već pre svega naše sadašnjosti, svoje sadašnjosti. Fokus na mlade može se videti u ciljevima naših evropskih inicijativa za oporavak, u suočavanju sa teškom pandemijskom situacijom kroz koju prolazimo poslednje dve godine. Nije slučajno da je većina investicija u cilju oporavka naših privreda usmerena upravo na mlade generacije kroz projekat EU sledeće generacije ( EU Next Generation). Moje promišljanje polazi od ove ideje, polazi od zajedničke posvećenosti koja ima za cilj da slavi generacije koje su najviše pogođene pandemijom, one koje treba da imaju nadu u budućnost i one koje su pokazale poverenje u timski rad i izgradnju tima.

Postaje neophodno da mislimo na naše mlade ljude čak i u teškim vremenima kao što su ona koja proživljavamo poslednjih nedelja, u ratnim scenarijima, u pretnji demokratskim vrednostima mira. U ovom trenutku postaje fundamentalno zapamtiti da su mladi ti koji nose takve vrednosti mira, inkluzije, slobode, solidarnosti i samoopredeljenja. Mladi su ti koji će nastaviti da prenose ove vrednosti, koji će graditi i doprinositi rastu i unapređenju demokratskog sistema.

U ovoj godini kao ministar prosvete, imao sam privilegiju da se sretnem sa mnogim mladim ljudima, da slušam njihove priče i da se angažujem sa njima i onima koji svakodnevno komuniciraju sa njima i za njih. Ova privilegija predstavlja priliku da ih upoznate, dragocenu priliku da se suočite sa generacijom čija je vizija sveta zasnovana na inovativnim, gostoljubivim, otvorenim i integrisanim polovima.

Zapravo, počevši od slušanja mišljenja naših mladih ljudi, moguće je, s jedne strane, da se obogatimo, a sa druge strane, omogućava nam da ih na najbolji mogući način ispratimo na njihovom putu rasta. Pratiti mlade znači želeti da ih razumemo, to znači shvatiti koje su njihove sklonosti i očekivanja, znači delovati kao referentna tačka u njihovom razvoju i vođenju. „Vođenje“ je ključna reč za razmišljanje, osnovni element obrazovanja. Ideja o školi pune posvećenostii i ljubaznosti stavlja temu vođenja u centar jer stavlja ljude u centar; stoga se fokusira na talente i sklonosti svake osobe kako bi svima omogućio da razviju one veštine koje unapređuju njihova interesovanja, što im daje hrabrost da donose odluke koje imaju za cilj njihovo ispunjenje.

Ova ideja oslikava školu koja brine o svakom učeniku i jasno stavlja do znanja da svako može imati drugačiji put, svaki podjednako dostojanstven, koji vodi ka ispunjenju ličnosti. Škola posvećenostii i ljubaznosti je škola koja radi za bilokoga i za svakoga, u kojoj svako ima priliku da se izrazi, da bude saslušan, dobrodošao i da izabere svoju budućnost. Polazeći od usmeravanja, razvija se mogućnost obrazovanja dece u izvornom, latinskom značenju tog pojma, „voditi dalje“. Kroz vođenje, slušanje i pratnju, imamo mogućnost da vodimo naše mlade ljude izvan ovog našeg vremena, krećući se zajedno ka prosperitetnijoj i kohezivnijoj budućnosti.

Reč „zajedno“ je još jedan osnovni element obrazovanja. On obuhvata neophodnu ideju da je škola srce zajednice, da je mesto susreta svih društvenih, institucionalnih, kulturnih, ekonomskih i teritorijalnih aktera. Škola privrženosti ima za cilj da izgradi veze između aktera koji su uključeni, poboljšavajući veštine, resurse i ulogu svakog od njih kako bi izgradili osećaj zajedničke odgovornosti u okviru obrazovne zajednice, omogućavajući mlađoj generaciji da raste identifikujući svoje mogućnosti i otkrivajući radost zajedničkog života. Dečaci i devojčice pokazuju veliku posvećenost i entuzijazam da se uključe, suprotstavljaju i slušaju jedni druge, da dočekuju i prate jedni druge na njihovim individualnim životnim putevima, koji se nastavljaju paralelno ka odrasloj dobi, podsećajući da talenat svih predstavlja snagu da unapredimo našu zajednicu.

Iz tog razloga branim ideju o dogovorima zajednice, odnosno o sistemu dogovora između aktera prisutnih na datoj teritoriji kako bi se izgradili mostovi i uspostavile veze između naših studenata, naših mladih ljudi i oblasti rada, proizvodnog sektora. U dogovorima zajednice, ne postoji samo želja da se unaprede talenti i razviju veštine i aspiracije mlađih generacija kroz veze između školske zajednice i civilnog društva i rada, već je to i stožer međugeneracijskog dijaloga, od suštinskog značaja za izgradnju pravedne zajednice, zasnovane na onim principima koji trenutno zahtevaju dublju odbranu: jednakost, solidarnost, participativna demokratija.

Škola je najvažnije mesto za odrastanje naših mladih, mesto gde se formiraju aktivni i angažovani građani, gde se neguje i unapređuje osećaj odgovornosti i osećaj opšteg dobra. U školi gradimo znanja i uverenja koja su temelj naših građana, temelj onih koji će biti stubovi naših zajednica. Ideja o formiranju aktivnih, odgovornih i svesnih građana ostaje prioritet sistema obrazovanja i obuke.

U ovakvom vremenu, sve snažnije se nameće značaj izgradnje ljudske zajednice posvećene očuvanju ustavnih principa demokratije, mira i slobode, kao i obezbeđivanju ravnopravnog i inkluzivnog rasta za celokupno stanovništvo Evrope i sveta.

Škole su mesto gde se te vrednosti grade i konsoliduju, gde sledimo ciljeve poštene, pravedne i održive budućnosti. Ove vrednosti su oduvek bile osnova Evropske unije, koja ima za cilj da ih promoviše kroz školsko obrazovanje, unapređujući tokom godina programe koji su se fokusirali na mlade ljude i njihov individualni i integrisani rast, kao što je Erazmus+, kao i nacionalne i regionalne operativne programe, jačanje međunarodne mobilnosti i promovisanje interkulturalnog učenja. Na ovaj način Evropa daje mogućnosti našim mladim ljudima da u saradnji sa nacionalnim institucijama i lokalnim vlastima ostvare mogućnosti za razmenu, proširujući viziju svojih mogućnosti i obogaćujući trenutke povezivanja.

Nalazimo se u trenutku kada se Evropski projekat suočava sa velikim izazovima, kako ekonomskim, tako i ideološkim i društvenim. U ovakvom trenutku postaje fundamentalno povećati znanje o Evropskoj uniji kod naših mladih, dajući im alate da postanu protagonisti svoje budućnosti i izgrade društvo u kojem žele da žive. Obrazovna zajednica ima zajedničku ulogu da se zalaže za realizaciju mogućnosti koje omogućavaju razvoj potencijala za odnose, autonomiju, kreativnost i učenje, prevazilaženje nejednakosti i rušenje teritorijalnih, ekonomskih, etničkih i kulturnih barijera, tamo gde one postoje.

Kroz kolektivnu posvećenost, korišćenje inovativnih alata za upoređivanje i ekspoziciju, postaje moguće eksperimentisati sa inovacijama u obrazovanju promovišući kontinuitet obrazovnog i školskog puta.

PROF. PATRICIO BIJANKI,

MINISTAR PROSVETE ITALIJE

 

BUDUĆNOST EVROPSKE UNIJE JE „MOĆNA – EVROPA“

Richard Stock, Generalni direktor Evropskog centra Robert Schuman, Predsednik EUNET-a – Evropske mreže za obrazovanje i obuku:

Ako neko pokuša da vidi kroz maglu rata u Ukrajini, brzo postaje jasno da su, nakon implozije Sovjetskog Saveza, Evropska unija (EU) i njene zemlje članice krenule putem koji se danas ispostavlja pogrešnim. Zajedno smo verovali da je Zapad pobednik istorije i da sada možemo planirano da ubiremo dividende mira.

Na kraju Hladnog rata bili smo uvereni da rat više nije vektor moći i da se moraju naći manje nasilna sredstva za rešavanje sukoba. Demokratija, država blagostanja i obrazovanje bili bi ona strateška pitanja koja se ne propagiraju nasiljem. Bilo je to 30 godina tokom kojih su Evropljani mislili da mogu uspostaviti multinacionalne standarde, oličene u Savetu Evrope i Evropskoj uniji, koji će upravljati suživotom naroda.

 

1.- AGRESIJA NA UKRAJINU OZNAČAVA DEFINITIVNI KRAJ ERE POST- HLADNOG RATA

Naravno, ta vremena nisu bila mirna. Teroristi su počinili napade, ratovi u Avganistanu i Iraku odneli su mnoge žrtve, uključujući i Evropljane. Balkan i periferije kontinenta pretrpeli su ratove u nedavnoj prošlosti. Bezbednost Evrope, međutim, nikada nije bila egzistencijalno dovedena u pitanje.

Posle racija u Gruziji i aneksije Krima, predsednik Vladimir Putin je upravo jednom zauvek razbio izvesnost. Svet kojim dominiraju politika moći i nasilje. vaskrsava, gde najjači uzimaju šta hoće. Posle neslavnog odlaska iz Kabula, evo novog upozorenja za Evropu i njenu viziju kontinentalnog poretka vođenog univerzalnim vrednostima: pravo i na samoopredeljenje naroda i na demokratski razvoj nacija, ali i nepovredivost granica. – iako poštovan u Evropi čak i tokom Hladnog rata – više ne važi. Evropska diplomatija koristi svoje alate, koji se uglavnom fokusiraju na ekonomske sankcije. Ali njima više ne odgovara vreme kada velike sile nameću svoje beskrupulozne interese; ukratko, sada su sećanje na prošlost.

Rat u Ukrajini nameće nove prioritete u svim oblastima. Kada se borbe završe, pomirljivi glasovi će zahtevati povratak u normalu. To se ne sme dogoditi jer Kremlj neće ublažiti svoju politiku: Rusiji nema povratka. Zavesa je ponovo pala na kontinent. Verovatno nije gvožđe, ali izaziva novu podelu kontinenta.

Evropa mora da shvati da je u sferi uticaja sile koja se odrekla svih univerzalnih vrednosti. Dakle, kako dugoročno obuzdati Rusiju?

Komfor ponuđen američkim kišobranom, oblik opuštenosti koji je ova situacija dozvoljavala, sve je nestalo. Ako to ne učini sama, nijedna država ili osoba neće nastupiti umesto Evropske unije. Evropa, koja je s druge strane Atlantika ocenjena kao previše uplašena, s pravom je pozvana da konačno preuzme odgovornost za sopstvenu bezbednost i odbranu.

 

2.- EVROPSKA SPOLJNA POLITIKA SE URUŠAVA

Upotreba koncepta Evrope kao moći svakako nije sasvim nova, ali je prvi put da se koristi tako često i na proaktivan, čak i ofanzivan način, često u kombinaciji sa pojmom „evropskog suvereniteta“.

Govoriti o Evropi kao sili znači kraj nekih evropskih utopija, ali ovaj koncept ne stavlja tačku na viziju evropskog kontinenta koji karakterišu, pre svega, vrednosti. Jedino pitanje koje je sada važno zahteva definisanje suštinskih ciljeva koje treba postaviti Evropskoj uniji: upravo da uoči pretnje na koje mora da odgovori i da definiše operativne metode kako bi ovaj cilj postao zajednička ambicija. To je moguće samo uz, uzvodnu, zajedničku procenu pretnji opstanku Evrope koja nije ograničena samo na članice Evropske unije.

3.- ČETIRI POLJA MOĆI EVROPSKE UNIJE

3.1.- PRVI JE ONO EKONOMIJE

Izgradnja Evrope je prošla kroz mnoge krize i izašla iz najgore od njih: Drugog svetskog rata. Prvobitni cilj institucionalne konstrukcije Evrope bio je da se garantuje mir i, u tom cilju, da se integriše, a time i da ekonomije zavise jedna od druge. Takođe je morala da ojača prosperitet svojih članova. Ali, za Roberta Šumana i Žana Monea, garantovanje trajnog mira je takođe značilo konsolidaciju duha demokratije i principa vladavine prava. Za mnoge Evropljane, moć Unije ostaje u suštini ekonomska. Neki su i dalje ubeđeni da je Unija ekonomski entitet koji ima moć u međunarodnim pregovorima, zahvaljujući svojoj jedinstvenoj trgovinskoj politici, (globalnoj) ulozi evra i prednostima jedinstvenog tržišta, ali druga integrisana tržišta sada se nadmeću za nadmoć.

Unutrašnje tržište EU je carinska unija između svih država članica u kojoj učestvuju Island, Lihtenštajn, Norveška i Švajcarska, putem multilateralnih ili bilateralnih sporazuma, i, tokom perioda tranzicije nakon BREKSIT-a, Ujedinjenog Kraljevstva. Jedinstveno tržište omogućava dostizanje oko 530 miliona potrošača. Severnoamerički sporazum o slobodnoj trgovini, poznat pod akronimom NAFTA, zamenjen je 1. jula 2020. godine Sporazumom Kanada-Sjedinjene Američke Države-Meksiko (CUSMA).

Zone slobodne trgovine poput jedinstvenog evropskog tržišta, sa oko 480 miliona stanovnika. pokrivaju veliki broj sektora, uključujući poljoprivredne proizvode, industrijska dobra, uslove rada i digitalnu trgovinu. Azijsko-pacifičko sveobuhvatno regionalno ekonomsko partnerstvo (RCEP), koje je stupilo na snagu 1. januara 2022. godine, verovatno je najznačajniji trgovinski sporazum na globalnom nivou.

RCEP je potpisalo deset država članica ASEAN-a (Vijetnam, Malezija, Singapur, Brunej, Indo-Azija, Filipini, Tajland, Laos, Mjanmar, Kambodža) i pet drugih država u Aziji i Pacifiku: Kina, Japan, Južna Koreja, Australija i Novi Zeland. 15 potpisnica predstavlja 30% svetskog bruto domaćeg proizvoda (BDP) i 28% svetske trgovine. On eliminiše trgovinske barijere i pomaže ekonomijama u razvoju da sustignu ostatak sveta. Za Evropu, ovaj sporazum o slobodnoj trgovini se odnosi na tri proizvodne sile, posebno: Kinu, Japan i Južnu Koreju. Ove tri zemlje zajedno su ostvarile 5,3 triliona dolara dodatne vrednosti, odnosno 1 bilion dolara više, u poređenju sa SAD i EU zajedno. U azijsko-pacifičkom regionu, BDP bi mogao da raste tri puta brže nego u Evropi u narednih 10 godina. Evropska unija želi da integriše evropske norme i pravila o socijalnoj i klimatskoj zaštiti u nove sporazume o slobodnoj trgovini. Zašto bi zemlje novih oblasti Severne Amerike i Azije sutra trebalo da prihvate evropska pravila o socijalnoj i ekološkoj zaštiti? Evropa kao ekonomska sila zahteva povoljan ambijent od cele Evrope, odnosno od nacija koje je čine, ne samo privrednih giganta globalnih razmera, već i široke mreže malih i srednjih preduzeća koja su lideri u svom sektoru i u njihovoj infrastrukturi (uključujući obrazovanje, istraživanje i inovacije). EU mora da promoviše ove sposobnosti i omogući im da se bore pod jednakim uslovima sa neevropskim konkurentima i izbegnu da podlegnu nekontrolisanom upadu pretećih aktera. Evropa, kao ekonomska sila, ima za cilj da očuva evropski društveni model i, neraskidivo, ekonomsku moć: prvu zato što odgovara demokratskom izboru, drugu jer bez toga EU ne može ništa postići.

3.2.- DRUGI DOMEN VLASTI: UNUTRAŠNJA DEMOKRATSKA BEZBEDNOST

EU je kao projekat u opasnosti. Neke diktature uvlače Evropu u ideološku bitku.

Pogađaju ga i populističke partije i ekstremističke i zavereničke grupe unutar njega, koje se igraju neprijateljskih stranih sila, ali je pogođena i zato što su ove druge smislile plan da unište EU. Prema njihovim rečima, reč je o podrivanju demokratskih principa na kojima je zasnovana evropska zajednica. Da bi to uradile, ove sile, u suštini Rusija i njeni saveznici, nameravaju da stimulišu faktore unutrašnje podele društava, kako bi ojačali sve što podriva nacionalnu koheziju. Nadalje, debata koja se razvila o pitanju primata prava EU dotiče se fundamentalnog dostignuća evropske konstrukcije.

Napadi poljskog i mađarskog neliberalnog režima zapravo igraju na ruku Rusiji, vodeći politiku koja ugrožava odnos snaga i, posebno, pravosuđa i slobodnih medija, a da ponekad i ne spominjemo zaštićenu korupciju u najvišim nivoima. Ovi ekscesi moraju zahtevati nepogrešivu reakciju svih drugih država članica Evropske unije.

Vreme je i da se zapitamo kakva je budućnost naše predstavničke demokratije, koja iz godine u godinu vene, iz glasanja u glasanje. Dok interesovanje za politiku nije nestalo: mnogi mladi ljudi su zabrinuti zbog izazova sutrašnjeg sveta, interesovanje za glasanje alarmantno jenjava. Postalo je prirodno da naši mladi sugrađani na Instagramu podele svedočenje preživelog Afrikanca ili Ukrajinca, ili video o padu vrednosti fundamentaliste Iou Tubera. Međutim, predstavnička demokratija i „demokratija sličnih“ evoluiraju u paralelnim svetovima: prva umire, druga cveta! Za deset godina, većinu evropskog biračkog tela činiće građani koji svakodnevno žive u „demokratiji ekspresije”: naviknuti da lično mišljenje u javnom prostoru iznose nekoliko puta dnevno.

To je ogroman izazov za predstavničku demokratiju koji dovodi u pitanje izbor predstavnika da govore i deluju umesto nas. Zbog toga je hitno potrebno obrazovati o kulturi demokratije građane sutrašnjice, o svetu u kome odrastaju danas. Svet u kome je očitost zakon koji stavlja ispred vlade i rijaliti zvezdu stavlja na isti nivo sa predstavnicima. Svet u kome se sve informacije dovode u pitanje. Svet u kome se daljinski nadzor širi. Svet u kome javni post vodi do trijumfa radikalizma i sažetog razmišljanja. Kompleksan svet u kome se čini da glasanje više ne vredi mnogo… Na roditeljima je, prvenstveno, ali i, zatim, na školi, da naoružaju buduće generacije – one koji će ponovo glasati 2099. godine – da se suoče sa ovim novim svetom. Svet koji deklariše jednakost glasa deponovanog u anketama, kao i svake reči iskazane u javnom prostoru. Zato postoji potreba da građanima sutrašnjice prenesemo svest o dostojanstvu njihovih reči i naučimo ih da misle svojom glavom. Svakodnevna potreba.

3.3.- TREĆA OBLAST OVLAŠĆENJA: NAŠA SPOLJNA BEZBEDNOST

Kada je Evropa suviše stidljivo reagovala na de fakto aneksiju 20% gruzijske teritorije (2008), na aneksiju Krima i na okupaciju velikog dela ukrajinskog Donbasa (2014), na ratne zločine u Siriji, prema podršci zločinu, Lukašenkovom režimu u Belorusiji, a sada i invaziji na celu Ukrajinu, dovodi se u pitanje njen kredibilitet kao aktera odvraćanja i lojalnost njenim principima.

Ne može biti garancije trajnog mira za EU ako ona nije u mogućnosti – otuda neophodna moć – da  zaustavi i stoga interveniše tamo gde to ne žele NATO i Sjedinjene Države. Najgori rat istrebljenja u 21. veku, od 2011, u Siriji, sa svojih 700.000 mrtvih i beskrajnim zločinima protiv čovečnosti i ratnim zločinima, svedoči o ceni neintervenisanja protiv zločinačkog režima. To je bacilo trajnu senku na doslednost i pouzdanost naših tvrdnji. Ona je dala odlučujuće strateške i ideološke prednosti dvema revizionističkim silama, Rusiji i Iranu. Zbog toga Evropa ne može da prihvati organizaciju sveta zasnovanu na zonama uticaja koja bi zapravo nudila područja ilegalnosti diktatorskim režimima.

3.4.- ČETVRTO OBLAST MOĆI: REGULATORNA MOĆ

Paketom „Fit for 55“, Evropska unija daje konkretan izraz namerama Pariskog sporazuma i Evropskog zelenog dogovora. Nakon definisanja i usvajanja ciljeva i putanje, Komisija definiše metode i alate za dostizanje kritičnog nivoa od 55% u 2030. godini, i na taj način obezbešuje postizanje neutralnosti ugljenika u 2050. Upravo je ova srednjoročna perspektiva, do 2030. godine, bila od suštinskog značaja i morala je da legitimiše cilj do 2050. godine. Međutim, stepen transformacije evropske ekonomije kojem se Komisija nada za samo osam godina neizbežno izaziva sumnju u političku izvodljivost. Metod Komisije zasniva se na ukupnoj i metodičkoj koherentnosti javnih politika: usaglašavanju tekstova, dizajnu komplementarnih i artikulisanih sektorskih politika. Ova koherentnost bi zaista mogla da oživi evropski regulatorni model, koji takođe ima za cilj podizanje međunarodnih standarda, indirektno prisiljavajući neevropske industrije da se prilagode evropskim standardima, kako bi dobili pristup evropskom tržištu. Ova vizija prava zamišljena kao instrument njegovog uticaja u odnosu na treće zemlje i afirmacije njegovih principa i vrednosti dugo je bila vizija evropskog zakonodavca.

U stvari, „efekat Brisela“ tako označava jednostranu sposobnost Evropske unije da reguliše svetska tržišta uspostavljanjem standarda u pogledu politike konkurencije, zaštite životne sredine, bezbednosti hrane ili digitalne ekonomije.

4.- STRATEŠKA AUTONOMIJA, POLUGA MOĆI?

Pojam strateške autonomije pominjao se još 2016. godine u „opštoj strategiji spoljne i bezbednosne politike EU“. Reč je o tome da mislimo svojom glavom o evropskom suverenitetu i strateškoj autonomiji, a ne o tome da postanemo manji partner ove ili one sile. Drugim rečima, Evropa mora da pronađe načine i sredstva da sama odlučuje, da se oslanja na sebe, da ne zavisi od drugih i da može da sarađuje sa kim želi. Kao što je, zapravo, strateška autonomija relativno jasna na ekonomskom planu – posebno u tehnološkoj i zdravstvenoj dimenziji (nakon pandemije SARS-CoV-2) – tako je i na polju inostrane sigurnosti, pojam “Splita” (rascepa).

Naravno, ova autonomija se ne može ni smatrati ni doživljavati kao znak nepoverenja prema našim saveznicima, posebno prema Sjedinjenim Državama. Evropa već neko vreme mora da prihvati da mora da računa na njih, da deluje sa njima i da pronađe sredstva da razume i obezbedi doslednost svojih akcija i principa. Rizik, koji se često naglašava, za EU je rizik od ukletosti moći. Iako još nije uspela da se opremi svim instrumentima moći – ili strateške autonomije – Evropska unija može i mora učiniti više. Suočeni sa izazovima koji su evropski, dodatni duh je neophodan; nužno podrazumeva politički iskorak. Da li je javno mnjenje spremno za ovo u sadašnjem kontekstu? Ovo je debata koju treba otvoriti, ali ako Evropljani od sada nisu vođeni željom da sprovode, koliko god je to moguće, pravila kojih se pridržavaju, kako i u ime čega moć može postati stvarnost?

Da li su spremni da se pozitivno izraze u korist tri cilja koji su temelj političke unije: Evropa koja brine o sebi, Evropa koja garantuje mir među narodima, Unija koja poštuje vrednosti koje je u velikoj meri donela svetu ? Današnje akcije će odrediti buduću moć Evropske unije.

Richard Stock 

Generalni direktor 

Evropskog centra Robert Schuman 

Predsednik EUNET-a – 

Evropske mreže za obrazovanje i obuku

AEDE logo

L’AEDE/EAT

est une Association internationale à but non lucratif (AISBL)

2 Place Luxembourg (MEI-EMI), 1050 BRUXELLES www.aede.eu

aedeeuropea@gmail.com